Prošla godina, mjesec decembar, zategnuti odnosi, zima vlada. Ohrabruješ se, sit si nisi gladan.
Sve kontaš šta te ovo snađe, čime si zaslužio. Zatim počneš prebirati po sjećanju, po uspomenama i uhvatiš se u… U laži.
Zaslužio si. Ovo što se događa nije slučajno, em si zaslužio em svako biće biva podvrgnuto patnji. Kažu, Bog voli pa te kažnjava a ti budi fer i ustraj u svojoj vjeri, time mu dokazuješ svoju ljubav. Istina. Ne znam jesmo li prošli taj test. Znam koji nismo. Narušili smo naš odnos. Idilu? Ako ju je bilo, da, nju smo narušili.
Uhvati te tako “sudbina” nespremnog i počne te prevrćat, tamo – vamo. U tom naletu oluje koju šalje “sudbina” osjećaš da gubiš sigurnost. Gubiš sebe. Čudiš se. Nadaš se da te bar nešto obiđe jer ti se u tom dugom trenutku čini kao da te ništa loše nije obišlo. Da ti se sve, ama baš sve nemilosrdno natovarilo na vrat. Ščepalo te. Ne da ti da dišeš. A moraš da dišeš, jer želiš da živiš.
Misliš da patiš. I patiš. Ali, to nije sve. Ti toneš. U bunilu nekom, ne nalaziš slamku spasa, plašiš se i razmišljat o tome. O najgorem. A šta je najgore? Pa ono što te čeka.
Decembar je, čekaš to primanje k'o ozebao zraku sunca. Meni “decembar” sad mnogo više govori. Asocira me, ne na još samo jedan zimski mjesec, ili mjesec u kojem dočekujemo i ispraćamo nešto. O neee, ima dublje značenje. Veće? Ma ogromno. Sjećam se, decembar. Hladno je.
Gubiš nadu. Nisi gladan, al’ nemaš mir. Rasulo brate. Tlo ti izmiče.
… Opet kontaš, prošla godina, mjesec decembar.
Stao si na svoje noge i dočekao naredni decembar. Na mjestu na kojem si se nadao da ćeš ga dočekat’. Kontam decembar, nula na računu ali rahatluk u srcu. Volim decembar. Preživjela sam oluju. Čekam januar, valjda ne najavi tugu.
dijanna 